titracija

Titracija (titracija) je kvantitativna analitička metoda koja se koristi za određivanje koncentracije otopine mjerenjem količine poznato koncentrirano otapala (titranta) kojom reagira s ispitivanom tvarom. Postupak se obično provodi u epruveti ili tikvici dok se reakcija ne dovrši, a završetak se označava promjenom boje indikatora ili mjernim signalom instrumenta.

Najčešći oblik je kiselinsko-bazna titracija, gdje kiselina reagira s bazom da bi dosegla ekvivalencijski točku kada su brojna molekula kiseline i baze jednake. Kraj ili endpoint postiže se indikatorom (npr. fenolftalein, metiloran) ili mjerenjem pH-a. Koncentracija analita može se izračunati iz poznate koncentracije i objema titranta u trenutku kraja koristeći formulu C1V1 = C2V2.

Postupak uključuje pripremu uzorka analita u odgovarajućoj posudi, dodavanje nekoliko kapi indikatora, vizualno ili instrumentacijom praćenje promjene, punjenje burete titrantom i postupno dodavanje uz stalno miješanje dok se ne dosegne kraj. Ponovnim izvođenjem sličnih mjerenja mogu se dobiti usklađeni rezultati.

Osim kiselinsko-baznih titracija, postoje i redoks titracije, složnicne (kompleksometrijske) titracije (npr. EDTA za mnoge metalne ionima) te Karl Fischer titracija za određivanje vlage. Endpointi se mogu određivati vizualno, potencijometrijski pomoću elektroda ili pomoću instrumenta za titraciju. Moderne titracije često koriste automatske sustave koji kontroliraju dodavanje titranta i detekciju kraja.

Primjene uključuju određivanje kiselosti ili koncentracije u farmaceutskoj, prehrambenoj i ekološkoj industriji, kvalitetnu kontrolu, standardizaciju otopina te istraživačke laboratorije.